Trag o Jugoplastici

Složena organizacija udruženog rada ''Jugoplastika'' osnovana je 1952. godine, a u svojim najboljim danima zapošljavala je oko 13.000 ljudi. Ako uzmemo u obzir tadašnje radne običaje, to je cirka 35 rođendana dnevno i isto toliko onih marendaških Keopsovih piramida od kruva, vinčine i pivuše. Red je da se popije i zamezi kad neko već slavi, a jugoplastičarski mezetluci su po pričanjima pouzdanih svjedoka počinjali već u vlakovima iz Zagore koji su rulali po šinama i prevozili radnu silu koja bi znala počet cipat po kapuli i lozi već od zore rane.

Posebno poglavlje predstavljaju ljubavnički odnosi personala i anonimni pozivi iz odjela u odjel. Uglavnom sirovo, s vrlo malo uvoda ili truda: Ženska iz krojnice ima nešto protiv ženske iz proizvodnje i onda uslijedi dojava da joj je muž opažen kraj ograde kako se bali sa nekom desetom iz dorade. Jedna je tako posli malicioznog poziva išla u potragu i pratila lika sve do Katalinića briga di se ovaj stvarno naša s nekom ženskom. Rekla mu je samo ''aha'' kad ga je uhvatila na djelu, a onda dobila nogu u guzicu i prijekore od kolegica da je jako glupo reagirala: ''Sad si njoj digla repicu, a sebe si sjebala''.

I fizički izgled je igrao važnu ulogu, od direktora i šefova se očekivalo da sliče na nešto, a pojmovima tog vrimena to se prevodi ovako: visina, brkovi, gard. Jednom je neki lik doša  tražit šefa odjela i žena na hodniku mu kaže: soba ta i ta. Čovjek uđe i izađe za sekundu s komentarom da šta ga zajebaju, počinje bogavat i ponašat se nekontrolirano. Žena mu fino ponavlja da je šef unutra, a ovaj komentira: ''Ma di će ono bit šef, boga ti draga, unutra je neki kepec, ne može to bit šef''. Inače, čovjek na kojeg se ovaj okomio zbog pukog manjka cenata bio je i sposoban šef i inženjer, ali kod animalnih pravila to ne peška puno.

Razumu unatoč, danas je na mjestu tvornice šoping centar Joker. Zoran Milas, poslednji direktor Jugoplastike na to kaže: "Ne idem u Jokera, jer ne mogu. Ne mogu otići tamo, jer me duša boli."

 —

Autor: Vinko Vego