Sevdalinka za Saru K.

Sevdalinka za Saru K.

Ima u ovoj zemlji ćuprija koje duši nude više od običnog prelaska na drugu stranu, a da je pritom ne opterećuju jezovitom, neizliječenom ili, pak, nesahranjenom prošlošću. Kada se namjernik u Stocu zaputi od Inat-ćuprije desnom obalom ka Begovini, upravo će ga iznenaditi pojava jedne sasvim male, nježne ćuprije, zadužbine Sare Kašiković, jedne u nizu čuvenih Stočanki.

Brzoplet će namjernik pomisliti da je riječ o jednom od brojnih mostograditeljskih dragulja iz osmanskog razdoblja, no, ta ćuprija, ispod koje Bregava najljepše žubori i koja ne vodi nigdje doli u bašču na jednoj od bregavskih ada, nije još ni sto dvadeseti rođendan dočekala. Premda mlađa od čuvenih hercegovačkih mostova, Sarina je ćuprija dovoljno stara da ima više od jedne legende o svom postanku.

Najpouzdanija veli sljedeće – Sarin otac, ugledni stolački veletrgovac, nije se prenerazio kada je doznao za kćerkino ašikovanje sa stasitim Salkom iz komšiluka, ali brak svoje miljenice s inovjercem nije mogao niti smio blagosiljati, te je naprečac udade za nekakva beskvasna čovjeka kojem teško da i najstariji čempresi uz Bregavu pamte ime. Neispunjena ljubav nije spriječila Saru da postane uspješna i znamenita žena koja je u stolačkim muškarcima budila maštu i zanos, a u djevojkama nadu i nekakvu čudnu, blagonaklonu zavist. Sarin je bio i prvi stolački hotel – Evropa, za kojeg su upućeniji kazivali da je lični dar bečkog ćesara, iskrenog i odanog poštovaoca Sarine ljepote i duha.

No Sara nije zaboravila Salku, pa je 1896. godine (kada je urednik Bosanske vile bio još jedan Kašiković, Nikola) ona naložila da se na mjestu gdje je ašikovala sa svojim ljubvenikom podigne mostić koji poslije dobi dva imena, Sarina ćuprija i Djevojačka ćuprija. Sara je starila polahko i odmjereno, onako kako to čine lijepi ljudi. Dokoni šetači uz Bregavu ponekad su je u akšam viđali kako sjedi kraj prozora s pogledom spuštenim na Bregavu. Ali ni najpronicljiviji posmatrač ne bi mogao odgovoriti da li je taj pogled gledao Bregavu tog trenutka ili je, pak, uspijevao, osim kroz prostor, prostrujati i kroz vrijeme.

Drugo predanje o nastanku ove ćuprije, premda očito apokrifno, čak je ljepše i dirljivije od onog bližeg istini. Ono veli da je ćupriju podigao Sarin uzoriti otac da bi mu kćerka, čija će ljepota kasnije bljesnuti i na bečkom dvoru, imala posebno mjesto za ašikovanje. Treća legenda, bez dvojbe lažna i izmišljena, ali zato ništa manje snažna, govori da su na toj ćupriji ašikovali Omer i Merima, pred čijom se tragedijom i slučaj veronskih ljubavnika doima kao storija iz sapunske telenovele. Vispreni se Stočani vole šaliti s namjernicima i kazivati im ovu posljednju legendu, i ne sluteći da to što se nije odista zbila ne znači i da nije istinita na jedan dublji, razboru nedokučiv način.

I odista, dokle god Bregava bude žuborila pripovijest o tome kako su ašikovali lijepa i pikantna Sara i stasiti Salko, a nevelika ćuprija stražarila nad njihovom neispunjenom, ali i neugaslom ljubavlju, na tom će mjestu stajati i putokaz koji nam omogućava da ne zalutamo posve u svijetu ionako prepunom mržnje, grdobe i nevoljnosti.


Elis Bektaš