Eurokrem

Početkom sedamdesetih, Takovo iz Gornjeg Milanovca je, po licenci neke talijanske firme, počelo naveliko praviti Eurokrem, koji će na kraju, u kolektivnom doživljaju stvari i sentimentalnom odgoju diječjih naraštaja, postati eurokrem.

U boljim se kućama eurokrem smio jesti samo u iznimnim prilikama. Recimo, u slučaju bolesti, pljuskavica, zaušnjaka ili rubeole, kad ti ionako nije bilo ni do čega, i jedva da bi se mogao radovati eurokremu.

No, kad smo već kod eurokrema, vrijedilo bi se sjetiti i zanimljivoga psihotesta koji je taj proizvod upisao u naše živote.

Krema je bila podiljena na bijeli i smeđi dio. Bijeli je, kako su tvrdili u reklami, bio načinjen od lješnjaka. Vjerojatno u Jugoslaviji nije bilo djeteta koje bi preferiralo bijeli pred smeđim eurokremom, ali pitanje je koji dio pojesti prvi, ako znaš da ćeš se načekati do sljedećeg eurokrema.

Jedni bi, ispunjeni oduševljenjem, navalili na smeđi, a onda bi – takav je život – s ravnodušnošću prerano odrasle dijece pojeli i bijeli. Drugi bi zamiješali smeđi i bijeli dio, i mutili ga kašičicom sve dok ne nastane neka nova krema, koja više nije tako fina kao smeđa, ali nije ni bezvezna kao bijela.

Ja bih na brzinu smazao bijelu kremu, a onda bih natenane, lagano i dugočasno, obrađivao smeđu. Da mi što duže potraje, možda i cijeli život.



Miljenko Jergović

Adaptirani odlomak iz romana "Otac" prenosimo ljubaznošću autora.