Don Kihot

Između dva svjetska rata otvoren je u Sarajevu španski konzulat. Jednom, kada su se u blizini konzulata našle dvije sarajevske Sefartkinje, iz konzulata je izašla konzulova supruga u živom razgovoru sa katoličkim svećenikom, gostom iz Madrida. Čuvši prisne riječi španskog jezika (koji je u Bosni, kao i širom nekadašnje Osmanske imperije, bio definitivni identifikacijski znak Jevrejstva) iz usta svećenika – zabezeknuta nona obrati se svojoj, ne manje začuđenoj druzi, uzvikom nevjerice: Vitis, Blanka, pop điđo? (“Vidje li, Blanka, pop Jevrej?”)

Kasnije sam čuo da je Kalmija Baruha, prvog bosanskog Sefarda koji je španjolski jezik i književnost studirao u Španiji, po povratku u rodno Sarajevo, posjetio njegov profesor srednjevjekovne španjolske književnosti, zaljubljenik u jezik Servantesa. Kalmi ga je, odvevši ga na Bjelave na kojima su se djeca svađala jezikom kojim je napisan “Don Kihot”, bez vremeplova vratio u srednji vijek. Španac nije vjerovao svojim očima i ušima – jer slušati priče o govoru španjolskih Jevreja u Sarajevu, iz usta studenata sa nevjerojatnim smislom za jezik, bilo je jedno – ali vidjeti djecu koja se u igri koriste jezikom srednjevjekovne Kastilje, čuti žene koje se krajnje ozbiljno, potpuno nesvjesne vanrednosti fenomena, svađaju – koristeći srednjevjekovne kletve, bilo je nešto sasvim drugo. Na kraju, Kalmi ga je odveo jednoj od čuvenih bjelavskih kantaderas – žena koje su pjesmom i defom uljepšavale sve porodične radosti – od svadbe do paridas (babina) ili birita (obrezivanja). Na putu do staričine kuće Kalmi je, već ionako egzaltiranom profesoru, objasnio da se radi o ženi po čijem je kazivanju pribilježio mnoge romanse, neke su prije toga bile potpuno nepoznate u svijetu romanistike. Predstavljajući se starici, Španac je, pokušavajući izgovarati riječi na srednjevjekovni način (“ž” ili “š” umjesto “j” i sl.), izdeklamovao nešto poput:  

- Dobar dan, ja se zovem tako i tako, profesor sam srednjevjekovne španjolske književnosti na univerzitetu u Madridu i bio bih slobodan zamoliti vas da me udostojite slušanja neke od romansi koje ste svojevremeno… 

 Ovde se nona blago nezainteresovano okrenula Kalmiju Baruhu s pitanjem:

 - Di ondi s’ambizo esti favlar in điđo?  (“Odakle je ovaj naučio pričati jevrejski?”)

Njegov español ante-clasico za nonu je jednostavno bio điđo – jevrejski. Ona nikada nije razmišljala o tome da su tamo negdje u Španiji, iz koje su, ponijevši jezik zemlje stigli njeni preci, ostali i neki kršćani koji su i sami nastavili govoriti španski.

--
Priče iz života sarajevskih Sefarda,  autor Eliezer Papo