Nećemo mi otić zauvijek

Prvi štrajk Labinskih rudara odigrao se 1921. i doveo do nastanka Labinske Republike, rudarske mini-države u Istri. Poslednji štrajk labinskih rudara počeo je 1987, na godišnjicu sloma Labinske Republike.

Dve godine ranije slomljen je veliki štrajk rudara u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dve godine kasnije – 1989 – slomljen je štrajk glađu rudara u Trepči i uvedeno vanredno stanje na Kosovu.

„Događaji iz 1987. biti će posljednji trzaj labinskih rudara. Bio je to koliko simptom lokalne (jugoslavenske) krize, toliko i svjetskih trendova koji, tih 80-ih, nisu bili osobito naklonjeni "prljavoj industriji" (dovoljno je spomenuti masovne, a u konačnici neuspješne, rudarske štrajkove u Britaniji u vrijeme vlade Margaret Thatcher). Stoga, koliko su labinski događaji iz 1921. bili dramatična anticipacija nadolazećeg, toliko su oni iz 1987. bili zakašnjeli odjek europskih tendencija na europskoj periferiji. Štrajk rudara, koji je potrajao 33 dana, naposljetku je okončan bezuspješno. Već naredne godine većina ugljenokopa je ugašena, a sa njima i djelatnost na kojoj se temeljio ekonomski profil čitavog tog područja. Jedna era je završena i labinski rudari, zajedno s čitavim djelovima nekadašnje "radničke klase" počinju svoju migraciju u kolektivno sjećanje.“

--
Zvučne zapise koje možete čuti na ovoj stranici snimio je Dragoslav Simić 1987. godine. U celosti ih možete poslušati na njegovom sajtu Audio i foto arhiv. Citirani pasus odlomak je iz pisma koji je g. Simiću poslao g. Marino Badurina, učitelj iz Rijeke.